Velikosrpski projekti iz 19. i 20. stoljeća potvrđuju da je cilj srbijanskih vlasti u tomu razdoblju bio stvaranje jedinstvene srpske države koja je trebala obuhvatiti sva područja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini na kojima je živjelo srpsko stanovništvo. Anonimni srpski elaborat „Krajina – Srbi u našim sjeverozapadnim pokrajinama“ objavljen u Zagrebu 1939. godine prije dolaska ustaša na vlast i uspostave Nezavisne Države Hrvatske (!) te događaji krajem 1980-ih i tijekom 1990. godine pokazuju da uzrok velikosrpske oružane agresije na Hrvatsku i BiH 1991. nisu događaji iz razdoblja Drugoga svjetskog rata, nego kontinuitet velikosrpske politike i namjera da „svi Srbi žive u jednoj državi“ čija je zapadna granica planirana duboko na području današnje Republike Hrvatske.
Nezadovoljstvo Hrvata položajem u tadašnjoj Jugoslaviji, koje se posebice radikaliziralo nakon ubojstva i ranjavanja hrvatskih zastupnika među kojima je bio i Stjepan Radić u jugoslavenskoj Narodnoj skupštini u Beogradu 1928. godine, pokušalo se riješiti stvaranjem Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939. Ona je obuhvatila teritorij današnje Republike Hrvatske (bez kotara Dvor, dijela Dalmacije, Istre i Kvarnera koje je Italiji sporazumno prepustila Kraljevina SHS) i u današnjoj Bosni i Hercegovini područje ondašnjih kotareva Mostar, Neum, Stolac, Livno, Duvno (Tomislavgrad), Kupres, Rama i gornji poneretvanski kraj s Konjicem, Bugojno, Travnik, Fojnica, Brčko, Gradačac i Derventa, a u Srijemu, u današnjoj Srbiji, kotar Šid.
No istodobno s proglašenjem Banovine Hrvatske, u očitomu dosluhu s beogradskim vojnim krugovima i Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC), Srbi u Hrvatskoj zatražili su stvaranje posebne srpske teritorijalne i političke jedinice pod nazivom „Krajina“ i njezino pripajanje srpskomu dijelu države, a o čemu govori spomenuti anoniman elaborat, te tiskali letke s natpisom „Braćo Srbi na okup“. Podupirali su ih vojska Kraljevine Jugoslavije i Srpska pravoslavna crkva, kao i 1990-ih JNA, odnosno Vojska Jugoslavije i SPC, dakako, i srbijansko vodstvo. Također područje koje se prema sadržaju spomenute brošure iz 1939. trebalo odvojiti od Banovine Hrvatske i pripojiti srpskomu dijelu države gotovo je identično području općina ili dijelova općina koje su srpske snage okupirale 1991. tijekom oružane agresije na Republiku Hrvatsku i na njemu u prosincu 1991. proglasile „Republiku Srpsku Krajinu“. To se područje 1995. planiralo ujediniti s područjem pod nadzorom Srba u BiH-u u „Ujedinjenu Republiku Srpsku“ (u srpnju je već bio pripremljen i nacrt njezina Ustava), no proglašenje takve ujedinjene srpske države spriječeno je operacijom „Oluja“ i pobjedom hrvatskih snaga nad SVK-om u kolovozu 1995. godine.
Gotovo istovjetni ciljevi 1939. i početkom 1990-ih (pripajanje dijela hrvatskoga teritorija Srbiji i neprihvaćanje legalno i legitimno, na demokratski način izabrane hrvatske vlasti), potvrđuju kontinuitet takve, velikosrpske politike. O razmjerima i kontinuitetu takve velikosrpske politike i mržnje početkom 1990-ih svjedoči sto pedeset i jedna masovna te oko tisuću i četiristo pojedinačnih grobnica sa žrtvama zločina koje su počinili srpski ekstremisti, kao i primjer promjene imena ulica u okupiranomu Vukovaru u srpnju 1992. godine, kada su srpske okupacijske vlasti ulicu Stjepana Radića preimenovale po njegovomu ubojici, srpskomu radikalu Puniši Račiću.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
