„Od liberalizma propadaju narodi“
Armin Moeller van den Bruck
„Gdje nema slobode štampe, slobode izbora i slobode sudstva – ne može biti napretka; dakle, za sve one koji svojoj zemlji žele napredak ovakav liberalizam znači isto što i patriotizam…“
Stjepan Radić
Citati pokazuju da se o liberalizmu može misliti sasvim oprečno. Štoviše toj ideologiji na početku dvadesetoga stoljeća nisu se davali veliki izgledi. Dvadeseto stoljeće bilo je fascinirano političkim ideologijama koje su zagovarale kraj liberalizma i radikalnu promjenu svijeta. Njemački politolog i povjesničar Karl Dietrich Bracher nazvao ga je „vremenom ideologija“, a britanski povjesničar Eric Hobsbawm „dobom ekstrema“. Očito je da ideologije treba proučavati s punom pozornošću pa i s poštovanjem prema njihovoj političkoj snazi. Ideologije su jasno formulirani i proglašeni sustavi ideja, vrijednosti, uvjerenja i predodžbi o relativno širokomu rasponu osnovnih životnih i društvenih pitanja. Svojim pristalicama pružaju jasno razlikovanje između dobroga i lošega, saveznika i protivnika, daju im „zemljovide“ pomoću kojih se orijentiraju u političkomu svijetu. Ideologije nastoje dati tumačenje društvenih, ekonomskih i političkih okolnosti, ukazuju na probleme i nude njihovo rješenje. One ne tumače samo sadašnjost, nego i prošlost te daju sliku budućnosti. Liberalizam je činio vrelo ideja koje su stajale iza Deklaracije o nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država (1776) i Francuske revolucije (1789). Liberalna ideologija dovela je u pitanje kraljevu vlast – temeljenu na božanskomu legitimitetu – te feudalni poredak zasnovan na vladavini plemstva i svećenstva. Nasuprot tomu liberalizam je zagovarao vladavinu naroda. Pravaški moto „Bog i Hrvati“ to dobro pokazuje. Radi se o tomu da između hrvatskoga naroda i Boga nije trebalo biti posrednika. Suverenitet vladara tada je proizlazio iz naroda. Zagovaranjem suverenosti naroda liberalizam je u središte rasprave postavio pitanje: koje kriterije treba ispunjavati pojedinac da bi bio punopravni dio naroda? Stoga je liberalizam na svojim početcima ponosno hodao združen s nacionalizmom. Biti liberal značilo je zagovarati nacionalnu državu. Liberalizam su zagovarali neki od najutjecajnijih mislioca u povijesti političkih ideja: J. Locke, A. Smith, C. L. de Montesquieu, I. Kant, J. G.Fichte, J. S. Mill. U hrvatskoj političkoj misli vrijedi navesti: Lj. Gaj, I. Mažuranić, A. Starčević, M. J. Zagorka, J. Horvat, A. Bazala, S. Goldstein, V. Gotovac itd.
Na počeku 20. stoljeća na Zapadu je liberalizam bio na svome vrhuncu, ali je upravo zbog toga patio od arogancije i prestao je davati odgovore na proturječja kapitalističkoga poretka kojega je idejno oblikovao. Stoga se suočio s dvjema ideologijama koje su se prema njemu odnosile s prezirom. Njemački konzervativni revolucionari, koji su sa simpatijama gledali na talijanski fašizam, bili su uvjereni da liberalizam svojim diviniziranjem pojedinca uništava narodno zajedništvo. S druge strane komunisti su tvrdili da liberalizam zagovara lažnu slobodu i predstavlja zavjesu iza koje se krije „prikrivena diktatura buržoazije“. I jedni i drugi liberalizmu nisu davali nikakve šanse. Usprkos tomu liberalizam je nakon sloma fašizma 1945. godine, a osobito nakon sloma komunističkih diktatura 1989. godine izgledao kao jedina moguća ideologija, a liberalna demokracija i kapitalizam kao jedni mogući politički i ekonomski poredak. On je opstao, a totalitarne ideologije završile su na rubu društva. Pokazalo se da je ideologija slobode prihvaćena u zapadnim društvima.
Nekoliko je čvrstih temelja na kojima počiva liberalizam. Prvo na ideji slobodnoga pojedinca, koji u slobodnoj raspravi traga za istinom. Drugo na ideji da je „zabranjeno zabranjivati“ i da svako mišljenje ima pravo biti prisutno u javnosti, uz uvjet da poštuje slobodu drugih. Treće na ideji da je privatno vlasništvo i slobodno tržište jamac modernizacije društva i ekonomskoga napretka. Četvrto na ideji diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, koje se međusobno kontroliraju. Dakle pobjeda ideja slobodne, neograničene igre tržišnih zakona i obrane individualnih sloboda u okviru pravne države označila je kraj „doba ekstrema“. Naravno dovela nas je pred nove prijepore koji su pokazali da vrijeme ideologija nije stvar prošlosti. Knjiga francuskoga ekonomista Thomasa Pikettyja Kapital i ideologija jasno pokazuje kako su ideologije i dalje ključan čimbenik oblikovanja ekonomskoga i političkoga poretka. Štoviše da su pitanja o odnosu između slobode, jednakosti i bratstva i dalje temeljna društvena pitanja. Liberali prednost daju slobodi, socijalisti jednakosti, a konzervativci bratstvu, odnosno zajednici.
Nacionalna sloboda i socijalna pravednost bile su parole koje su određivale politički život hrvatskoga naroda i cjelokupnoga društva 20. stoljeća. To naravno nije bilo ništa čudno jer dok su u Zapadnoj Europi nacionalne države bile formirane – što je pretpostavka političke stabilnosti i klasične ideološke podjele na liberale, konzervativce i socijaldemokrate – hrvatski narod tek se nalazio pred ovom zadaćom. Problem je bila i relativno loše razvijena struktura hrvatskoga društva; naime svaka od navedenih ideologija oslanjala se na određene društvene slojeve čije je interese zastupala: liberalizam na građanstvo, konzervativizam na plemstvo i dio krupnoga građanstva te na dio Crkve i seljaštvo, a socijaldemokracija uglavnom na radništvo. Za razliku od prilika na Zapadu, hrvatsko je građanstvo bilo relativno malobrojno, isto tako i radništvo, a plemstvo je bilo uglavnom strano te je nakon 1918. godine nestalo kao čimbenik političkoga života. Katolička crkva još je tražila odgovore na nova pitanja, sporo se prilagođavajući modernim promjenama, a seljaštvo je svoj put pronašlo u ideologiji braće Radić. Hrvatski narod nalazio se u tipično srednjoeuropskoj poziciji, bez vlastite nacionalne države, izložen pritisku velikih sila te centralizmu i unitarizmu srpske dinastije Karađorđević, ponovo u državnoj zajednici koju nije prihvaćao. Ove okolnosti oblikovale su ključne odrednice razvoja i značajki hrvatskih političkih ideologija.
Hrvatski su liberali, nakon što su preko Hrvatskoga narodnog preporoda hrvatski narod oblikovali u modernu naciju, prihvatili ideju rušenja Austro-Ugarske Monarhije i uspostave južnoslavenske federativne političke zajednice. Nisu se pokazali vještim u obrani hrvatskoga nacionalnog interesa, pa je njihova politička stranka Hrvatska zajednica, iako je okupljala ugledne pripadnike građanskih slojeva, bila s vremenom potpuno marginalizirana. Doduše odmah poslije formiranja Kraljevine SHS hrvatski su liberali postali protivnici njezinoga unitarističkog i centralističkog uređenja, ali njihova građanska ideologija slobodnoga tržišta, prava pojedinca i federalizma novim je biračima bila strana. Naime većina stanovništva tek je nakon 1918. dobila glasačko pravo (opće pravo glasa za muškarce), pa se radilo o ljudima koji su se prvi put susreli s pravom da u punomu smislu riječi iskažu svoju političku volju. Naslijeđe Austro-Ugarske Monarhije nije moglo značajno doprinijeti razvoju demokratske političke kulture jer je u vrijeme habsburške vladavine u Hrvatskoj svega dva do deset posto građana imalo biračko pravo. To je razlog zbog kojega ni hrvatska politička elita, koja je donijela odluku o ujedinjenju hrvatskih zemalja u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, nije imala demokratski legitimitet. Relativno nerazvijeno hrvatsko društvo nije imalo smisla za racionalnu raspravu i njezine nijanse, kojom bi se prema liberalnomu sudu trebalo pronaći ispravno rješenje političkih problema. Većina hrvatskoga naroda smatrala je da je državna samostalnost koju jamči konfederacija pretpostavka njegovoga slobodnog razvoja i modernizacije. No diktatura kralja Aleksandra Karađorđevića iz 1929. godine nije davala nikakve šanse liberalnoj ideji tolerancije, ljudskih i građanskih prava, a u dubini društva još se više zaoštrio hrvatski otpor i pojačali međunacionalni sukobi. Stoga je hrvatski liberalizam bio i ostao rubna ideologija, ograničen na obrazovano građanstvo, koje je težilo kompromisu s vladajućom elitom. Ni u totalitarnoj diktaturi uspostavljenoj u NDH-u liberalizam nije imao nikakvih izgleda.
U vrijeme SFRJ-a i diktature komunističke stranke također nije bilo velikoga prostora za liberalizam. Ali zahvaljujući odmaku od staljinizma i ideji radničkoga samoupravljanja, jugoslavenska komunistička diktatura bila je blaža nego u državama realnoga socijalizma, pa je nakon smjene Rankovića na rubovima društva uz nacionalističku oporbu postojao i tanak sloj liberala. Oni su se zalagali za ljudska prava i slobode pojedinca. Kao glavni, dobro organizirani protivnik komunističke diktature, javila se Katolička crkva. Pri tomu se katoličanstvo nije tumačilo isključivo kao vjera, nego i kao oporbena ideologija koja čuva hrvatski nacionalni identitet. Idejno ta borba imala je izgleda jer je ekonomska i politička kriza dovodila u pitanje legitimnost jugoslavenske komunističke diktature. Zbog toga se među hrvatskim komunistima razvio reformistički pokret pod nazivom Hrvatsko proljeće. Taj je pokret nastojao ostvariti hrvatsku varijantu socijalizma „s ljudskim licem“, a Tito ga je nasilno ugušio. Pokazalo se da je upravo on bio pravi i jedini suveren, a ne radnička klasa i „narodi i narodnosti“. Novu legitimaciju komunistička je vlast nastojala zadobiti ustavom iz 1974. koji je osigurao veću samostalnost republikama i stvorio osnovu za tržišne reforme. Usprkos reformama nedvojbeno je da su komunistička ideologija i kult druga Tita dominirali u javnomu životu hrvatskoga društva sve do početka devedesetih godina 20. stoljeća. Zbog toga nije naravno slučajno da je raspad SFRJ-a započeo raspadom Saveza komunista Jugoslavije i rušenjem Titova kulta od strane velikosrpskih nacionalista. Nakon obrane od velikosrpske agresije i uspostavljanja samostalne Republike Hrvatske oblikovao se prostor i za stranački razvoj liberalizma.
Liberalna ideologija svoj je iskaz našla u nekoliko stranki: HNS-u, HSLS-u – koje su postale potpuno marginalne. Novo tumačenje liberalizma danas zastupaju stranke poput Fokusa, Centra, Pametno. Radi se o strankama koje tvrde da se svaki društveni problem može riješiti isključivo na tržištu. Naglasak daju ekonomiji i zaziru od države. Taj ekonomski liberalizam zagovaraju i zelene stranke, samo što ga nadopunjavaju vrijednostima nove srednje klase (A. Rekwitz) i naglašenim zagovaranjem rodnih prava i multikulturalizma. Obje struje ne vide da svaka ekonomska teorija zagovara preraspodjelu društvene moći, a da se bez djelovanja države na tržištu stvaraju monopoli. Suvremeni liberali predstavnici su globalne klase koja državu svodi na instrument globalnoga tržišta ili servis građana. Zaboravljaju da je država ipak nešto više. Država naime predstavlja težnju jednoga naroda za slobodom, ona je isticanje njegovoga pretpolitičkog jedinstva. Kao globalisti liberali su skloni zanemariti činjenicu da je liberalna demokracija politički poredak koji je povijesno i institucionalno osmišljen za nacionalnu državu. Njih prije svega zanima borba za „kulturnu hegemoniju”. U toj borbi vrijednost nove srednje klase nastoji nametnuti cijelomu društvu. Na drugoj strani političkoga spektra nalazi se pak srdžba rezignirane „stare“ srednje klase, čije se vrijednosti drže prevladanima, čak zaostalima. U vladajućemu medijskom iskazu sve se manje cijeni teški rad, disciplina, jasna hijerarhija, zavičajnost, a u prvomu su planu kozmopolitizam, individualizam i ideja rodnih prava. Liberalizam je svoj novi politički dom ponajprije našao kod stranke „zelenih“. Jezgra platforme „Možemo“ zapravo su zeleni liberali koji zagovaraju kulturu nove senzibilnosti koju prenose pomoću društvenih mreža. Riječ je urbanoj klasi koja je dobitnik globalizacije, pa pristaje uz neoliberalna načela izvrsnosti i neprekidne konkurencije, a u svojim se javnim politikama vodi liberalnom logikom stalne konkurencije. To ne čudi jer većina ljudi iz toga društvenog okruženja u trci od sto metara ima prednost od pedeset metara. Naravno to je naprosto društvena stvarnost, ali nije pristojno kada netko svoje privilegije proglašava vrlinom. Liberali zaboravljaju da u kriznim vremenima tehnokratska rješenja ne pomažu, nego se treba vratiti politici. Treba imati na umu da politički poredak ne propada zbog ekonomske krize, nego zbog toga što politika na nju nije pronašla odgovarajući odgovor.
Treba zaključiti da će unatoč svemu liberalizam i dalje oko sebe okupljati elitističko i kozmopolitsko građanstvo. Trenutak kontinuiteta u liberalizmu obrana je ljudskih prava u okviru pravne države i zazor spram naroda i države. Dakle gubitak suverenosti državā posljedica je odnosa vladajuće liberalne ideologije prema državi. Istovremeno državna politika postaje politika prilagođavanja tržištu, koju provode stranke desnoga i lijevoga centra, preuzimajući liberalnu ideologiju. Zbog toga se sve više građana okreće desnim strankama koje im nude zaštitu nacionalne države.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
