Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata fokus jugoslavenske iseljeničke politike usmjerio se na prikupljanje ekonomske i materijalne pomoći među iseljenicima te njihov povratak u što većemu broju. Dolazak iseljenika trebao je poslužiti kao jasan pokazatelj bolje perspektive koju novo socijalističko društvo pruža svojim građanima u odnosu na kapitalistički Zapad. Uz propagandnu notu u povratku iseljenika vlasti su vidjele i stvaran potencijal unaprjeđenja situacije koja je po završetku rata bila vrlo loša. Očekivali su da će među povratnicima biti velik broj iskusnih i obrazovanih stručnjaka u različitim granama gospodarstva, a da će u cjelini povratnici sa sobom donijeti veću količinu imovine.
Najveći broj povratnika očekivao se iz Kanade, Južne Amerike, Australije te Novoga Zelanda, a od europskih država iz Francuske, Njemačke i Belgije. Pri tome nisu isticani iseljenici u Sjedinjenima Američkim Državama koji su tvorili najbrojniju iseljeničku zajednicu jer je njihov doprinos u prikupljanju materijalne pomoći i propagande novostvorene države ocijenjen važnijim u odnosu na povratak. Stvaran doprinos povratku iseljenika oni su dali kupnjom parobroda 1947. godine koji je nazvan „Radnik“ i poklonjen Jugoslaviji s ciljem prijevoza materijalne pomoći, ali i povratnika iz prekooceanskih zemalja.
Provedba kampanje povratka nije tekla u skladu s očekivanjima. Tijekom 1945. i 1946. godine vratilo se oko tri tisuće iseljenika uglavnom iz Francuske i Belgije, a razlog prvotnoga neuspjeha političko vodstvo pronašlo je u slaboj organizaciji. Bio je to jedan od razloga kupnje još jednoga parobroda za prijevoz povratnika nazvanoga „Partizanka“.
Tijekom 1947. i 1948. godine pristiglo je oko jedanaest tisuća povratnika najviše iz Argentine (1 635), Kanade (1 633), Francuske (1 551), Njemačke (1 343) i Australije (1 003). Nakon toga dolazi do smanjenja intenziteta te se 1949. vratilo 1 280 osoba od kojih čak 719 iz europskih zemalja. U naredne dvije godine vratilo se još 1 099 osoba, ali uglavnom iz komunističkih zemalja koje su podržale rezoluciju Informbiroa (1948) o osudi jugoslavenskoga komunističkog vodstva.
U konačnici u razdoblju od 1945. do 1951. vratilo se u Jugoslaviju – prema službenoj statistici – ukupno 16 128 iseljenika. Polovica povratnika bili su Hrvati po nacionalnosti. Od toga broja nešto manje od devet tisuća bili su povratnici iz europskih, a ostali iz prekooceanskih zemalja. Stvarni broj povratnika zasigurno je bio veći jer je statističko praćenje u prvim godinama bilo loše. No u svakomu slučaju se s obzirom na ukupan broj iseljenika može zaključiti kako je inicijativa završila apsolutnim neuspjehom.
Iz same dinamike trenda broja povratnika vidljiva je velika promjena 1948, odnosno 1949. godine kao posljedica sukoba između Tita i Staljina. Naime za povratak u Jugoslaviju bili su prvenstveno zainteresirani komunisti, a oni su pod utjecajem komunističkih partija na Zapadu nakon rezolucije Informbiroa u velikoj mjeri podržali Staljina u obračunu s jugoslavenskim komunistima. Svakako je takvomu razvoju situacije doprinijela i činjenica da su najistaknutiji projugoslavenski aktivisti u iseljeničkim krugovima u to vrijeme već bili u Jugoslaviji jer su bili među prvim povratnicima. No niz je drugih problema koji su dodatno ugrožavali te u konačnici uvjetovali i prekid kampanje povratka. Prije svega valja istaknuti teškoće s kojima su se iseljenici suočavali po dolasku u Jugoslaviju. Imovina koju su imali u stranim valutama mijenjana im je u dinare po izrazito nepovoljnim tečajevima, nije im bio osiguran prikladan smještaj kao ni radna mjesta. S druge strane struktura povratnika nije bila ono čemu su se nadale jugoslavenske vlasti. Većina povratnika bila je starije životne dobi s vrlo malo imovine te ograničenih radnih sposobnosti. Dodatno je masovan povratak negativno ocijenjen od strane vlasti useljeničkih zemalja koje su ga također nastojale ograničiti.
Prilagodba povratnika na uvjete života u Jugoslaviji bila je vrlo teška, pa je već do 1953. njih oko devetsto ponovno odselilo u zemlje iz kojih su nekoliko godina ranije došli. Time je stavljena točka na ovaj ambiciozan ali nerealan projekt, pa su vlasti socijalističke Jugoslavije u odnosu na predratne iseljenike više pozornosti počele pridavati razvoju odnosa s dijasporama u zemljama u kojima su oblikovane.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
