Sklapanjem Austro-ugarske nagodbe Habsburška je Monarhija 1867. podijeljena na dva dijela, pri čemu su austrijska (Cislajtanija) i ugarska (Translajtanija) polovica ostale povezane dogovorenim zajedničkim poslovima te osobom vladara iz dinastije Habsburg. Dualističko ustrojstvo potvrdilo je odvojenost hrvatskih zemalja, pa su Istra i Dalmacija priključene Cislajtaniji, a Banska Hrvatska i Slavonija Translajtaniji. Time je na najvišoj razini odbačen zahtjev za sjedinjenjem Dalmacije s Banskom Hrvatskom i Slavonijom, što je bio temeljni dugoročni cilj svih hrvatskih stranaka u Dalmaciji. Unatoč unutarnjim državnopravnim krizama, dualistički sustav održao se do sloma Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine.
Zbog zahtjeva mađarske oporbe za većom samostalnošću Ugarske tinjajuća kriza dualizma počela se 1903. približavati kulminaciji. Zahtjeve je postavljala mađarska Nezavisna stranka koja se, okupljena pod vodstvom Ferenca Kossutha, prometnula u najsnažniju političku opciju. Mlađi naraštaj hrvatskih političara u Dalmaciji odlučio je iskoristiti pukotinu u odnosima između Beča i Budimpešte te iznijeti na europsku pozornicu hrvatsko pitanje. Glavnu opasnost za Slavene na europskom jugoistoku, uključujući i one unutar Austro-Ugarske, taj je naraštaj prepoznao u snažnomu njemačkom utjecaju na Dvojnu Monarhiju te prodoru njemačkoga kapitala i vojnoga utjecaja prema istoku (Drang nach Osten). Protuaustrijski duh ovladao je jesenskim zasjedanjem Dalmatinskoga sabora 1903, nakon što je Franjo Josip u Beču uskratio audijenciju dalmatinskim zastupnicima.
U pokrajinskomu parlamentu došlo je do suradnje svih stranaka, uključujući i Srpsku stranku, koja se desetljećima protivila sjedinjenju Dalmacije sa središnjom Hrvatskom. Proklamirana politička platforma krštena je nazivom „novi kurs“, a konkretno je obličje poprimila Riječkom rezolucijom 3. listopada 1905. Njome su dalmatinski političari prvi put u modernoj povijesti preuzeli vodeću ulogu u hrvatskoj politici, otvoreno se suprotstavljajući Beču, a sve više i dinastiji. U konačnici je težište protuaustrijskoga programa većega dijela dalmatinske politike završilo u jugoslavenskoj poziciji. Osobito je znakovito da su takav politički razvoj zacrtali, a nakon 1903. i sustavno zagovarali intelektualci u tridesetim godinama života, proizašli iz pravaškoga političkog miljea. Reprezentativni nositelji bili su Ante Trumbić (1864–1938), Ante Tresić Pavičić (1867–1949), Josip Smodlaka (1869–1956) i Frano Supilo (1870–1917), u čijim se formacijama i razvoju naziru mnoge podudarnosti.
Riječ je o generaciji koja je pri studiju talijanska sveučilišta zamijenila bečkima (Trumbić, Tresić, Smodlaka), no ipak se napajala na izvorima talijanske političke misli, filozofije i književnosti (Trumbić, Tresić, Supilo). Pri političkoj preorijentaciji još su se uvijek pozivali na Antu Starčevića. Isticali su njegovo poznato stajalište o Austriji kao despociji, zanemarivši pritom činjenicu da je Starčević o sreći ili nesreći Austrije govorio ponajprije u odnosu na interes Hrvatske. Pojavom „novoga kursa“ protuaustrijska komponenta Starčevićeva nauka razbuktala se u Dalmaciji. Tih godina u saborskim nastupima dominiraju teme o gospodarskoj zapostavljenosti pokrajine, a pokušaj uvođenja njemačkoga jezika posredstvom jezičnih punktacija namjesnika Erazma Handela također je doprinio okretanju dalmatinskih političara od Beča. Pritom je u strukturnom smislu stanovitu ulogu imao specifičan državnopravni položaj Dalmacije kroz povijest, koji je u doba nacija rezultirao različitim identitetskim preispitivanjima. Ukupno gledajući, stoljetna hrvatska lojalnost dinastiji Habsburg definitivno se slomila na Dalmaciji.
Do početka Prvoga svjetskog rata pretežni dio dalmatinskih političara svrstao se u jugoslavistički tabor, što su bile krajnje konzekvence politike „novoga kursa“. Ustrajanje državnoga vrha na dualističkomu ustroju Slavene na jugu Monarhije usmjerio je k Beogradu kao novomu središtu okupljanja. Pokazale su to manifestacije u Dalmaciji tijekom Balkanskih ratova, a zatim i događaji u Prvomu svjetskom ratu. (Prilog 7) Dok su Hrvati masovno ratovali protiv Kraljevine Srbije u postrojbama carsko-kraljevske vojske, Trumbić i Supilo u političkoj emigraciji radili su na uspostavi jugoslavenske države, a Tresić Pavičić i Smodlaka priželjkivali su je u zatvorima i internaciji. Na ruševinama stoljetne Monarhije 1918. godine stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), iz čega su hrvatske mase po bojištima ostale uglavnom isključene. S druge strane dugotrajan angažman Trumbića, Smodlake i Tresića Pavičića u novoj je državi nagrađen političkim i diplomatskim položajima. Barem u prvim godinama.