Hrvatska je utvrđena kao suverena ali ne i neovisna država Ustavom Republike Hrvatske (RH) donesenom u prosincu 1990, pa je ona i dalje bila dio Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). No Ustav RH-a propisao je i da Republika Hrvatska „ostaje u sastavu SFRJ-a do novoga sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Sabor Hrvatske ne odluči drugačije.“ Stoga je, nakon neuspjeha hrvatsko-slovenskih nastojanja oko konfederalnoga preustroja Jugoslavije, Hrvatski sabor prihvatio slovensku inicijativu i rezolucijom u veljači 1991. utvrdio pristupanje Hrvatske postupku razdruživanja i udruživanja te kao krajnji rok za njegovo okončanje postavio 30. lipnja 1991. S obzirom na to da je bilo vidljivo da do preustroja zemlje neće doći, Sabor je raspisao referendum na koji je 19. svibnja izašlo 83,56% birača, a 93,24% izjasnilo se u prilog neovisnosti RH-a.
U tim okolnostima Sabor 25. lipnja 1991, isti dan kao i slovenska skupština, donio je Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske kojom je Hrvatska proglašena „suverenom i samostalnom državom“, a njome je ujedno pokrenut postupak razdruživanja Hrvatske od drugih republika i SFRJ-a te postupak njezinoga međunarodnog priznanja. Proglašenje neovisnosti obrazloženo je pravom hrvatskoga naroda na samoodređenje koje uključuje i pravo na razdruživanje i udruživanje s drugim narodima i državama, kao i time što SFRJ ne djeluje kao ustavno uređena država, što se u njoj grubo krše ljudska prava, prava nacionalnih manjina i prava federalnih jedinica kao i time što federalni okvir nije omogućio rješenje krize, a do sporazuma o savezu suverenih država nije došlo. U odluci je izbjegnuto pozivanje na pravo na odcjepljenje sadržano u prethodnim jugoslavenskim i hrvatskim ustavima jer bi ono impliciralo jednostrano odvajanje od države koja nastavlja postojati umjesto čega je navedeno pravo na razdruživanje kao postupak kojim prijašnja zajednička država prestaje postojati, dok države sljednice ravnopravno preuzimaju njezinu imovinu i pojedina prava i obveze. Uočljivo je i da drugi dio obrazloženja korespondira s razlozima koji se u međunarodnomu pravu uobičajeno navode kao opravdanje za odcjepljenje zbog nemogućnosti ostvarenja prava na samoodređenje unutar postojeće države. Obrazloženje Ustavne odluke tako se poziva na razloge ustavne i međunarodnopravne prirode. Pozivanje na prethodnu ustavnu osnovu (pravo na samoodređenje i odcjepljenje) nije bio dovoljan argument za stjecanje neovisnosti, ali je ipak davalo „unutarnji“ legitimitet odvajanju (za razliku od npr. nastojanja Katalonije pa donekle i Kosova), a dodatnu osnovu dalo je pozivanje na razloge bliže međunarodnomu pravu.
Istovremeno s donošenjem te odluke osnažene su odredbe o oružanim snagama RH-a i međunarodnim odnosima RH-a iz Ustava RH-a koje je Sabor pri njegovomu donošenju privremeno suspendirao jer su one bile protivne Ustavu SFRJ-a, a isti je dan donijeta i Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj.
Uz Ustavnu odluku koja je imala pravni i konstitutivni značaj, Sabor je donio i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske koja je imala politički značaj jer nije ustanovljavala nikakva prava i obveze već je obrazlagala proglašenje neovisnosti i utvrdila načela odnosa prema drugim republikama. Isti su se dan međusobno priznale Hrvatska i Slovenija, a ubrzo je došlo i do međusobnoga priznanja s Litvom.
Međutim formalno gledano Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske nije stupila na snagu jer je, sukladno odredbi iz same Ustavne odluke, ona stupala na snagu tek kad je proglasi Sabor – što Sabor nije učinio. Taj je pragmatički manevar izveden kako bi se izbjeglo zaoštravanje odnosa s međunarodnom zajednicom i oružana intervencija Jugoslavenske narodne armije (JNA). Međutim i takva formalno nevažeća odluka proizvela je faktične i pravne učinke karakteristične za suverene države (vlastite oružane snage i međunarodni odnosi, međusobno priznanje s dvjema državama).
Nakon oružane intervencije JNA-e u Sloveniji na pritisak Europske ekonomske zajednice sklopljena je 7. srpnja 1991. Brijunska deklaracija kojom je predviđeno hitno otpočinjanje pregovora, a sukobljene strane su se već i prije toga složile o paralelnoj tromjesečnoj obustavi primjene ustavnih odluka o neovisnosti Slovenije i Hrvatske. Po isteku tromjesečnoga roka, tijekom kojega je stanje na terenu još i pogoršano, Sabor RH-a 8. listopada 1991. jednoglasno je donio odluku o raskidu državnopravnih sveza temeljem kojih je s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ. U odluci se utvrđuje da SFRJ više ne postoji te da RH ne priznaje pravne akte tijela koja nastupaju u ime federacije već priznaje samostalnost i suverenost ostalih republika i nastavlja postupak utvrđivanja međusobnih prava i obveza u odnosu na ostale bivše republike i bivšu SFRJ.
Dio hrvatskih ustavnih i međunarodnopravnih stručnjaka smatra da je Hrvatska upravo odlukom od 8. listopada stekla svojstvo neovisne države te da je njome okončan proces razdruživanja započet 25. lipnja, a Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti stupila na snagu. Jednak ili sličan stav u svojim odlukama zastupaju Ustavni sud (2015) i Vrhovni sud RH-a (2010), pa se takav stav primjenjuje u praksi hrvatskih sudova, a njemu u prilog navodi se i mišljenje Arbitražnoga povjerenstva Mirovne konferencije o Jugoslaviji o tomu datumu kao danu sukcesije SFRJ-a od strane Republike Hrvatske. Međutim drugi dio stručnjaka zastupa mišljenje da je Hrvatska neovisnost stekla 25. lipnja 1991. kada je u osnovi imala sve faktične atribucije države, tj. vlast, teritorij i narod te postupala kao suverena i neovisna država.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
