Prvim partizanskim odredom u Hrvatskoj naziva se oružana skupina komunista koja se razvila oko grada Siska od 22. lipnja 1941. i djelovala kao partizanski (gerilski) odred do 28. rujna 1941. Napadom nacističke Njemačke na komunistički Sovjetski Savez bio je razvrgnut njihov ugovor o nenapadanju, a time i dotada prisutna određena pasivnost nacista tako i ustaškoga režima prema komunistima. Jugoslavenskim komunistima bilo je jasno da se moraju skloniti izvan dosega nacističkih i ustaških vlasti ili suočiti se s uhićenjima i mogućom likvidacijom. Očekujući skoru pobjedu Crvene armije komunisti su također bili spremni i na borbu protiv ovih režima. Dan njemačkoga napada na Sovjetski Savez bio je i početak oružane revolucionarne borbe jugoslavenskih komunista za prevlast u ratu kojega su dotada smatrali „Drugim imperijalističkim ratom“.
Tako je već 22. lipnja 1941. više skupina hrvatskih komunista napustilo svoja mjesta stanovanja i povuklo se izvan naselja (Bjelovar, Dugo Selo, Delnice, Ozalj, Sisak, Slavonski Brod). Tek sisačka skupina ponijela je naslov prvoga partizanskog odreda. Mogući razlog su političke funkcije koje je 1941. godine obnašao vođa sisačkih komunista Vlado Janić Capo, a koji je bio i član Centralnoga komiteta (CK-a) KPH-a i CK-a KPJ-a.
Janić Capo, kasniji zapovjednik sisačkoga odreda, i Marijan Cvetković, budući politički komesar odreda, organizirali su 22. lipnja 1941. sastanak s još dvojicom članova Okružnoga komiteta u Sisku na kojemu je odlučeno povlačenje poznatijih komunista iz Siska zbog opasnosti od uhićenja. Teškoće u komunikaciji s ostalim članovima, kojih je u tome trenutku bilo oko sto i pedeset, posljedično su dovele do uspostavljanja čak triju partizanskih baza u okolici Siska (dva logora u šumi Šikara kod sela Žabno gdje su bili V. Janić Capo i M. Cvetković, zatim šuma Golo brdo kod sela Vurot te od polovice srpnja 1941. šuma Zalukinja (Brezovica)). U ovim bazama postupno je organiziran način gerilskoga ratovanja i povećavana brojnost članova, a operativnu organizaciju pomagala su i dvojica bivših boraca iz Španjolskoga građanskog rata poslanih iz Zagreba (Ivan Rukavina i Ivan Tkalec). Do polovice srpnja 1941. ukupno je bilo tridesetak komunističkih gerilaca koji su u šumskim bazama ponajviše samo noćili. Prva diverzija na željezničku prugu kod mjesta Stupno obavljena je krajem lipnja ili početkom srpnja 1941. Diverzije koje su činili sisački partizani bile su manjega opsega i većinom su to bili pokušaji uništavanja željezničkih pruga, napada na vlakove ili rezanja telefonskih stupova. Nakon učestalih partizanskih diverzantskih aktivnosti ustaške vlasti izvele su oružanu akciju na njihovu bazu u šumi kod Žabnoga 22. srpnja 1941, nakon čega je partizanska skupina s V. Janićem Capom i M. Cvetkovićem bila razbijena u dvije skupine od kojih se jedna povukla u Gornju Posavinu. Druga s V. Janićem Capom danima se povlačila prema skupini Franje Smolčića u šumi Zalukinja (Brezovica), a koja je otada postala njihova jedina baza.
CK KPH nije bio zadovoljan intenzitetom oružane aktivnosti odreda i odgovornim su smatrali V. Janića Capu koji je pod njihovim pritiskom 12. rujna 1941. organizirao napade na općinske zgrade u Palanjeku i Topolovcu. Ovi napadi uzrokovali su novu akciju ustaških vlasti koje su u noći s 19. na 20. rujna 1941. izvele napad na partizane u šumi Brezovici. Nakon ovoga napada partizanski odred koji je tada brojao pedeset i četiri borca potpuno se povukao sa sisačkoga područja i prešao na Banovinu do šume Šamarica gdje se spojio s gerilskom skupinom Vasilija Gaćeše koji je 23/24. srpnja 1941. vodio napad na selo Banski Grabovac te izbjeglim srpskim stanovništvom od ustaških odmazda. V. Janić Capo i V. Gaćeša 26. rujna 1941. napali su oružničke postaje Gornji Klasnić i Mali Gradac. Nakon ovih akcija, stapanjem s Gaćešinom skupinom, 28. rujna 1941. sisački partizanski odred prestao je postojati, a njegovi bivši članovi tijekom rata dodjeljivani su različitim partizanskim postrojbama.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
