Razoružanje Teritorijalne obrane (TO)

Na rezultate višestranačkih izbora provedenih u Hrvatskoj krajem travnja i početkom svibnja 1990. godine, na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), odmah je reagiralo vodstvo Jugoslavenske narodne armije (JNA) tako što je sredinom svibnja iste godine oduzelo gotovo cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane (TO) i smjestilo ga u skladišta pod nadzorom JNA-e. S obzirom na to da je gotovo polovica objekata u kojima se čuvalo oružje hrvatskoga TO-a već bilo u vojarnama Armije (od 364 objekta, 178 je bilo u vojarnama JNA-e i 186 u civilnim objektima), a tadašnja komunistička vlast u Hrvatskoj nije imala spoznaju o namjerama JNA-e, ali ni mogućnosti da je spriječi u tome, Armija je naoružanje hrvatskoga TO-a preuzela bez otpora. U nešto boljoj situaciji bila je Slovenija koja je uspjela sačuvati manju količinu naoružanja, no treba napomenuti da slovensko područje nije bilo od primarnoga interesa velikosrpske politike. Republika Slovenija ovisno o izvorima JNA-e zadržala je 14 420 komada pješačkoga naoružanja i 115 tona streljiva ili 12 753 komada pješačkoga naoružanja i 126 tona streljiva, odnosno „oko 15 posto naoružanja“. I to „nakon intervencije Predsjedništva Republike Slovenije“, odnosno nakon što je „19. 5. 1990. komandant TO Slovenije izdao naređenje da se objekti u kojima se čuva ovo naoružanje obezbede fizičkim obezbeđenjem u duhu Pravila službe Oružanih snaga“. Do tada je JNA već preuzela oko osamdeset i pet posto naoružanja, MTS-a i opreme slovenskoga TO-a, a u Hrvatskoj je već završila premještaj gotovo cjelokupnoga naoružanja hrvatskoga TO-a u „komplekse JNA“.

Naoružanje je oduzeto u dogovoru sa srbijanskim vodstvom, a na temelju zapovijedi koju je 14. svibnja 1990. protuzakonito (bez znanja i suglasnosti Predsjedništva SFRJ-a) potpisao načelnik Generalštaba Oružanih snaga (GŠ OS) SFRJ-a general Blagoje Adžić. Tri dana poslije je Borisav Jović, suradnik Slobodana Miloševića i srpski član Predsjedništva SFRJ-a i od 15. svibnja 1990. njegov predsjednik, u svojoj knjizi Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika (str. 146) zapisao: „Praktično smo ih razoružali. Formalno, ovo je uradio načelnik Generalštaba, ali faktički po našem nalogu. Slovenci i Hrvati su oštro reagovali, ali nemaju kud.“

Planovi o oduzimanju oružja bili su detaljno razrađeni u vojnome vrhu u Beogradu jer je prva takva akcija već bila poduzeta početkom osamdesetih na Kosovu (u Hrvatskoj su od 1986. do 1990. Hrvati sustavno smjenjivani sa svih važnijih mjesta u TO-u, a oružje je sve više sabirano u područjima s većinskim srpskim stanovništvom).

Razoružavanjem Hrvatske JNA osigurala je potpunu nadmoć u slučaju sve izvjesnijega oružanog raspleta političke krize u Jugoslaviji kojim je predsjednik Srbije Slobodan Milošević zaprijetio na Vidovdan (28. lipnja) 1989. godine u govoru na velikomu skupu Srba u Kosovu Polju nedaleko od Prištine: „Danas, šest vekova kasnije, ponovno smo u bitkama i pred bitkama. Ovoga puta to nisu oružane bitke, ali ni takve nisu isključene“.