Jedan od glavnih problema s kojim su se suočile nove europske vlade po završetku Drugoga svjetskog rata bilo je kažnjavanje krivaca za sve strahote koje su počinjene tijekom rata te – barem moralno – obeštećenje žrtava. Pri tomu su morale naći odgovor na dva problema. Prvi je bio stvoriti nove pravne temelje za kažnjavanje jer pravna tradicija nije imala odgovarajuće kazne za počinjene zločine. Drugi je bio definirati počinitelja, pri čemu je glavni problem bila masovnost kolaboracije – ili onoga što se u tomu trenutku definiralo kao kolaboracija – tijekom rata. Odgovori koje su dale obilježili su ne samo poratno vrijeme nego i buduća desetljeća pa i naše današnje shvaćanje. Pojednostavljeno možemo reći kako su poratnu politiku odmazde obilježila tri nova postupka: kao prvo, nova definicija ratnoga zločina i izvanredni sudovi kao provoditelji novoga pravnog načela, drugo je bila masovnost kažnjavanja, a treće je da se prvi puta sudilo državnim poglavarima – državnomu vrhu poraženih kolaboracijskih režima. Simbolički je najveću težinu, iako se radilo o razmjerno malomu broju optuženika, imao proces najvišim preživjelim nacističkim dužnosnicima u Nürnbergu, od studenoga 1945. do listopada 1946.
Istraživanje povijesti ratne kolaboracije i poratnoga procesa odmazde pokazalo je nekoliko stvari. Prva je velika razlika između Zapadne i Istočne Europe. Brojna su istraživanja potvrdila da su postojala i „dva poraća“. Ne samo da je postojala razlika Zapad-Istok nego je i između država svake od tih strana bilo značajnih razlika. Drugo je bilo da je pojedinac značio razmjerno malo u vremenu u kojemu je politika računala u velikim brojevima. No i ovdje se može reći da postoje razlike između zemalja koje su pokušale individualizirati proces kažnjavanja kolaboracije (prvenstveno, ali ne isključivo, Zapada). Naglašavanjem različitosti između sebe i nacizma/fašizma u shvaćanju prava i pravednosti, ove su države nastojale potvrditi svoj legitimitet. No u zemljama poput Jugoslavije, u kojima je jedan totalitarni sustav odmah zamijenjen drugim, ova se razlika nije uspostavila. Treće što karakterizira poratni proces odmazde bio je presudan utjecaj politike. U svim europskim državama, bez razlike Istok-Zapad, politika je na temelju svoje strategije kako graditi budućnost donijela odluku o intenzitetu, širini i trajanju retribucije. U državama u kojima je izabrana strategija „žrtve“ (poput Italije ili Austrije) ili „pokreta otpora“ (primjerice Francuska) obračuna s kolaboracijom jedva da je bilo ili je on bio kratak i ograničen. No države koje su utvrđivale novi, revolucionarni poredak (u koje se ubraja i Jugoslavija) gradile su legitimitet na crno-bijeloj slici sebe i neprijatelja. U „neprijatelje“ su uvrstile ne samo kolaboraciju nego i neprijatelje revolucije te su provele proces „čišćenja“ u neusporedivo većemu opsegu. Ova „revolucija koja teče“ trebala je demonizaciju poraženoga totalitarizma još godinama pa i desetljećima iza rata.
Revolucija je podrazumijevala i tražila žrtve. Odmah po uspostavi komunističke vlasti na svim područjima u Hrvatskoj kao i drugdje u Jugoslaviji uslijedio je val uhićenja i likvidacija. Protivnici ili pretpostavljeni protivnici komunističke vlasti, bez obzira na nacionalnu/etničku pripadnost, uklanjani su po kratkomu postupku ili nakon – često montiranih – sudskih procesa. Obračun je bio masovan i nemilosrdan. U Jugoslaviji se nova vlast odlučila za najširu definiciju ratnoga zločina, pretvorivši stvarnu ili izmišljenu „suradnju s okupatorom“ u instrument za uklanjanje klasnih i ideoloških/političkih neprijatelja. Na udaru se nisu našli samo oni koji su na bilo koji način surađivali s okupatorom nego i svi koje je nova vlast držala potencijalnim neprijateljima. Zapravo može se reći da u Hrvatskoj nije bilo skupine koju bi poštedio obračun s „narodnim neprijateljem“, a opravdanje za retribuciju/odmazdu nakon rata bili su masovni zločini počinjeni u vrijeme ustaškoga režima u NDH-u. Iako su podatci za retribuciju u Hrvatskoj/Jugoslaviji koje nam daju dosadašnja istraživanja nepotpuni, poznato je dovoljno da se mogu usporediti s drugim državama Zapada i Istoka. A ova usporedba pokazuje kako je obračun s kolaboracijom, ali i široko shvaćenim „narodnim neprijateljima“ u Hrvatskoj/Jugoslaviji bio najoštriji bilo da se radilo o broju ubijenih u „divljim čistkama“ – izvansudskim likvidacijama, broju sudski osuđenih ili kažnjavanju državnoga vrha poraženih kolaboracijskih režima.
Na teško pitanje kažnjavanja svaka je država dala drugačiji odgovor, a on se temeljio na prevladavajućoj političkoj strategiji, koja je odredila kako spojiti politiku i pravo, odnosno, određivala je mjeru između kazne i stvaranja budućega, obnovljenoga i integriranoga društva. Trebalo je pronaći zadovoljavajuću ravnotežu između isključivanja kaznom i integracije u novo društvo oprostom i odrediti koliko osoba i na koliko dugo treba isključiti kaznama, a kada treba stati i oprostiti. Nije sporno da je kazna bila nužna. Bila je to i moralna obveza novoga društva prema žrtvama. No države Zapadne Europe vrlo brzo su shvatile da oštro kažnjavanje i dugo isključivanje bivših kolaboranata sprječava obnovu društva, njegovu integraciju i stabilnost države te da pretjerani progon onemogućuje pomirenje. Stoga su čak i one zapadnoeuropske države koje su počele s oštrijim kaznama (iako je to ponajprije značilo zatvorske kazne) ubrzo prihvatile politiku oprosta (amnestije), a neke i zaborava (amnezije). U državama koje će tada ući u Istočni blok, proces je tekao bitno drugačije jer se pod okriljem obračuna s nacizmom/fašizmom provodila društvena (socijalistička) revolucija.
Opisi uz slikovne priloge:
Vidkun Quisling, Philippe Pétain, Pierre Laval – Ako se izuzme Njemačka, u drugim državama Zapada gotovo da nije bilo pogubljenja članova vlade, niti u fašističkim državama (u Italiji je ubijen samo Benito Mussolini), niti u onima gdje su postojali kolaboracijski režimi. Tamo je većina njih izvedena na sud i osuđena na doživotne ili dugogodišnje zatvorske kazne. U Norveškoj je na smrt osuđen samo predsjednik vlade Vidkun Quisling. U Francuskoj je po odluci generala De Gaullea pomilovan čak i Philippe Pétain (zamjena smrtne kazne za doživotnu), a pogubljen je jedino premijer Pierre Laval.
Józef Tiso, Vojtech Tuka, Ion Antonescu, Ferenc Szálasi – Na Istoku Europe nije bilo pravila. U Čehoslovačkoj je predsjednik Emil Hácha umro u zatvoru (no, vjerojatno ne bi bio osuđen na smrtnu kaznu), a smrtna je presuda izrečena samo dvojici najviših slovačkih dužnosnika (predsjednik msgr. Józef Tiso i premijer Vojtech Tuka). U Rumunjskoj je pogubljen „conducător“ i premijer Ion Antonescu. Naravno, ostali su dobili duge vremenske kazne, od kojih je mnoge spasila kasnija amnestija. U Mađarskoj je obračun bio ipak (relativno) blaži, posebice ako se uzmu u obzir okolnosti u kojima je završio rat (Strelasti križevi, holokaust, teške završne borbe). Ovdje je, osim nad vođom Strelastih križeva Ferencom Szálasijem, smrtna kazna izvršena nad četiri premijera, zamjenikom premijera i devet ministara.
Dan sjećanja na žrtve komunizma u Bugarskoj – U Bugarskoj je završetkom rata i promjenom vlasti fizički uništena cijela stara politička elita, koja je tijekom Drugoga svjetskog rata uspjela poštedjeti zemlju većih žrtava, pa i zločina (uvijek se ističe kako su sačuvali gotovo svih 40.000 Židova), a nije ušla u rat sa saveznicima. Unatoč tome, Narodni sud osudio je sve vodeće ljude civilne i vojne vlasti na smrt, a pogubljeni su u jednoj noći, 1. veljače 1945. (taj se datum danas u Bugarskoj obilježava kao Dan sjećanja na žrtve komunizma). Tada je pogubljeno preko 150 osoba, među kojima: 3 regenta, 8 carskih savjetnika, 4 premijera, 22 ministra, 67 parlamentarnih zastupnika, 47 generala i viših časnika.
Sudbina ministara NDH – U Hrvatskoj su osuđeni na smrt svi ministri NDH koji su u neposrednom poraću uhićeni ili izručeni jugoslavenskim vlastima: Sava Besarović (jedini koji nije pokušao pobjeći u inozemstvo), a izručeno je njih dvanaest (Mehmed Alajbegović, Mile Budak, Pavao Canki, Vladimir Košak, Osman Kulenović, Živan Kuveždić, Slavko Kvaternik, Julije Makanec, Nikola Mandić, Miroslav Navratil, Mirko Puk, Nikola Steinfel, te kasnije, 1986., kao trinaesti Andrija Artuković). Ovaj postupak svrstava Hrvatsku / Jugoslaviju u izuzetke čak i u zemljama u kojima je sovjetska prisutnost učinila sudske odluke znatno rigoroznijima nego u Zapadnoj Europi. – Kako su istraživanja pokazala, neke su države Istoka (poput Čehoslovačke i Mađarske) ipak uspjele, makar i privremeno, održati određenu razinu sudske procedure, dok je u drugima – a ovdje se navode Jugoslavija, Poljska, Bugarska i SSSR – poratna pravda postala „parodijom pojma“.
Nürnberški proces – U Njemačkoj su nakon Drugoga svjetskog rata kažnjavanje za sudjelovanje u zločinima ili u „kriminalnim organizacijama“ provodile okupacijske vlasti sila pobjednica i ono je bilo vrlo umjereno, iako su neki oblik istrage prošli milijuni ljudi. Politikom ograničenog kažnjavanja trebalo se ustvari demonstrirati ponovnu uspostavu pravnog sustava. Ukupno je izrečeno samo oko 930 smrtnih kazni (od toga 70 u Nürnbergu i velikim procesima koji su slijedili). Zatvorske su kazne bile još blaže, a amnestije tijekom 1950-ih oslobodile su veliku većinu zatvorenih. Kako se govorilo, hladni rat donio je „hladnu amnestiju“ (Kalte Amnestie). Slijedila je politika denacifikacije (SR Njemačka) ili prešućivanja i „zaborava“ (DR Njemačka). U Austriji je kažnjavanje bilo još blaže. Od oko 524.000 članova Nacionalsocijalističke stranke osuđeno ih je samo nešto preko 13.000. Izrečene su samo 43 smrtne kazne, a izvršeno ih je 30. Kao i u Njemačkoj, gotovo odmah počele su amnestije (posebice za državne službenike), tako da je niz kolaboranata ostao nekažnjen, pa čak zadržao položaje i društveni utjecaj.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
