Rezolucija Informbiroa objavljena u lipnju 1948. snažno je utjecala na velike iseljeničke zajednice u Sjevernoj i Južnoj Americi te Oceaniji. Do toga trenutka one su uglavnom bile pod vodstvom komunista ujedinjene u podršci Jugoslaviji. Protukomunistički orijentirani iseljenici koji su prostor novoformirane socijalističke države napustili pred kraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednomu poratnom razdoblju još uvijek su se uglavnom nalazili u izbjegličkim kampovima u Europi. U tomu je kontekstu apsolutna većina iseljeničkih organizacija u prekooceanskim zemljama podržala 1948. Staljina u osudi jugoslavenskoga komunističkog vodstva.
Potpora Staljinu bio je rezultat utjecaja komunističkih partija zemalja u kojima su te zajednice bile oblikovane, ali i činjenice da su najistaknutiji podržavatelji Jugoslavije u vrijeme objave Rezolucije u najvećemu broju već bili napustili iseljeničke redove i vratili se u Jugoslaviju u sklopu akcije organiziranoga povratka. Rezultiralo je to situacijom u kojoj su pojedinci i organizacije – koje su tijekom Drugoga svjetskog rata najviše doprinijele afirmaciji partizanskoga pokreta i Tita među iseljenicima – nakon objave Rezolucije postale njihovi najveći kritičari. S druge strane veću potporu Jugoslaviji u nizu slučajeva iskazali su oni koji su gotovo do pred kraj rata podržavali kraljevsku izbjegličku vladu u Londonu. Pri tome je do izražaja došla i generacijska podjela iseljenika jer su kruti komunisti dominirali u populaciji mlađih iseljenika koji su tijekom međuratnoga razdoblja napustili Jugoslaviju. Starija generacija iseljenika bila je s obzirom na već dugu odsutnost iz zemlje podrijetla benevolentnija te su u većoj mjeri poštivali aktualnu službenu društveno-političku strukturu. S obzirom na to da nisu bili članovi komunističke partije nisu bili pod izravnim pritiskom lokalnih partijskih organizacija, odnosno Moskve. Dodatno podrška Titu u sukobu sa Staljinom bila je i u skladu sa stavom velikih zapadnih sila u kojima su živjeli.
Rascjep među iseljeničkim redovima bio je vrlo oštar, naročito u slučajevima gdje su se dugogodišnji najbliži suradnici, najistaknutiji pojedinci u pojedinim zajednicama, našli na suprotnim stranama. Sukob se u velikoj mjeri odvijao na stranicama iseljeničkoga tiska putem otvorenih pisama „drugoj strani“. Projugoslavenska opcija stupila je vrlo brzo u organiziranu aktivnost osnivanja klubova „prijatelja nove Jugoslavije“, kako su često nazivali novoformirana udruženja primjerice u Australiji, SAD-u i Kanadi. U tome su, naravno, imali podršku jugoslavenske političke strukture putem diplomatskih predstavništava. Bio je to nužan korak iz perspektive Jugoslavije jer su stotine tisuća iseljenika na Zapadu naročito u SAD-u imale izniman propagandni potencijal unaprjeđenja odnosa s jedinim mogućim partnerom koji se mogao suprotstaviti SSSR-u u hladnoratovskomu globalnom kontekstu.
Nakon Staljinove smrti polovinom 1950-ih odnosi između Jugoslavije i SSSR-a poboljšali su se iako nikada više nisu vraćeni na razinu na kojoj su bili u prvim poslijeratnim godinama. Jugoslavija je u međuvremenu započela s politikom traženja „trećega puta“ koji se poslije razvio u Pokret Nesvrstanih. Među iseljenicima to je značilo pobjedu protitovske struje, a što su u drugoj polovini 1950-ih raniji podržavatelji Rezolucije Informbiroa priznali te su ponovno pokušali uspostaviti bolje odnose s Jugoslavijom.
No oštrina sukoba koja se odvijala među istaknutim pojedincima nije dozvolila potpuno pomirenje. Desetljećima kasnije iseljenici uključeni u žestoke međusobne sukobe krajem 1940-ih i početkom 1950-ih pozivali su se na izdaju od strane staljinista. No pogubniji utjecaj sukoba na ove jugoslavenske zajednice bila je pasivizacija mase politički manje involviranih članova koji su se u većoj ili manjoj mjeri povukli. Posebno je to došlo do izražaja s obzirom na istovremeno snažno rastuću i vrlo aktivnu protujugoslavenski orijentiranu iseljeničku zajednicu koju su oblikovali novopridošli doseljenici. Rascjep jugoslavenskih iseljeničkih zajednica krajem 1940-ih i tijekom prve polovine 1950-ih olakšao je protujugoslavenskim organizacijama preuzimanje prevlasti u ukupnoj iseljeničkoj populaciji u sljedećim desetljećima u većini velikih useljeničkih država.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
