Samouprava u Hrvatskoj (1918–1941)

Hrvatska je do 1918. godine imala priznatu državnost (Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija) i razvijenu samoupravu na svim razinama. Iako se radilo o samoupravi staroga tipa („stari poredak“) koju je u modernoj državi bilo nužno osuvremeniti to se moglo i trebalo prevesti u suvremene oblike (kon)federacije i moderne samouprave. Međutim Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preobrazila se u centraliziranu državu u samo nekoliko godina, pri čemu je Hrvatska izgubila gotovo sve samoupravne institucije. U upravi to znači da su nestajala izabrana tijela (skupštine, vijeća, načelnici), a ostajala samo državna, koja kontrolira Ministarstvo unutarnjih poslova u Beogradu.

Sabor – Najviša institucija i simbol državnosti. Do Prvoga svjetskog rata postojala su dva sabora: Dalmatinski (za Kraljevinu Dalmaciju) i Hrvatski (za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju). Dalmatinski sabor zadnji je puta zasjedao 1914, a Hrvatski sabor 29. listopada 1918. kada je donio zaključak o prekidu svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom.

Nakon 1918. nisu sazivani. Vidovdanski ustav, koji dokida staru hrvatsku državnosti pa i cjelovitost, više ne predviđa ovo tijelo.
Županije i županijske skupštine – Zamjenjuju ih oblasti koje su razbile povijesno hrvatsko područje, ali su ipak zadržale izabrane (oblasne) skupštine. Iako se oblasti predviđene Vidovdanskim ustavom (1921) uvode već 1924, izbori za skupštine održani su tek 1927. Na hrvatskim područjima većinu je dobio HSS (zato se i Oblasna skupština Zagrebačke oblasti naziva „Radićevim saborom“).

Unatoč raznim smetnjama od strane državne uprave, zajedno s koalicijskim partnerom Samostalnom demokratskom strankom (SDS) ostvario je značajne uspjehe, što se drži jednim od razloga atentata u skupštini 1928. (u kojem su ubijeni Pavao Radić i Đuro Basariček, ranjen Stjepan Radić i još dvojica zastupnika, a Radić je od posljedica ranjavanja kasnije i preminuo). U diktaturi su umjesto oblasti uvedene banovine, koje više nisu bile samoupravna, nego samo državna upravna tijela.

Gradovi i gradska vijeća – Stara gradska samouprava opstruira se 1920-ih na razne načine. Uopćeno se može reći da država koristi svaki problem u gradovima (ili ih isprovocira preko svojih eksponenata) kako bi umjesto izabranih gradskih vijećnika postavila komesarijat. Nakon 1929. gradski izbori više se uopće nisu održavali. Iako su po zakonu o gradovima iz vremena diktature (Zakon o gradskim općinama, 1934) gradovi ostali samouprave i imaju svoja vijeća u njih ulaze imenovani, a ne izabrani vijećnici.

Općina i općinska vijeća – Općina je najniža razina uprave i jedina koja je zadržala određenu samoupravu. Ona se vrlo teško uspostavljala 1920-ih, a najčešći je razlog bio to što su u seoskim općinama seljaci, nenavikli na upravljanje, često prepuštali načelničko mjesto državnim činovnicima. Osim toga u vrijeme dok je H(R)SS imao republikanski program (do 1925) izabrani općinari odbijali su dati prisegu kralju, pa su u općinama uvođeni komesarijati. U vrijeme diktature nije bilo višestranačkih izbora, pa se o pravoj samoupravi može govoriti tek nakon 1936. kada je na općinskim izborima HSS pobijedio u većini hrvatskih općina (u Primorskoj i Savskoj banovini pobijedio je u 512 od 612 općina, odnosno u 84 posto). Doduše, tada je započela višegodišnja borba za ovlasti s općinskim činovnicima (odanima državi), no ipak je konačno zaživjela određena samouprava.

Banovina Hrvatska (1939) – Sporazumom Cvetković-Maček konačno je postignuta tražena samouprava za hrvatska područja, a na vlast u njoj dolazi HSS. Kako je jedan od glavnih ciljeva stranke bila samouprava na svim razinama očekivalo se da će se to i ostvariti u što kraćemu roku. Međutim napetosti zbog rata u Europi koje su podizale tenzije i u Kraljevini Jugoslaviji onemogućile su ozbiljnije promjene. Iz nekih poteza vidimo da se to željelo napraviti, ali i da se procijenilo kako bi predizborna sučeljavanja mogla imati teške posljedice. Stoga je ostvareno ono što se držalo mogućim. Donesen je Zakon o Saboru koji je trebao biti obnovljen, ali na kraju nisu raspisani izbori. Nisu provedeni ni gradski izbori jer su u gradovima i postojala najveća politička razmimoilaženja. No održani su redovni općinski izbori (koji su potvrdili vlast HSS-a na toj razini) i uvedena je jedna velika novost. Naime provedena je reforma kotarske uprave (razina između općina i banovina). Uvodeći izabrana kotarska vijeća i odbore ova je upravna razina, koja je do tada uvijek bila samo državna uprava (znači da su u njoj do tada bili isključivo državni činovnici), pretvorena u samoupravu.

Možemo reći da je u vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije Hrvatska izgubila najveći dio nekadašnje samouprave te da ju je Banovina Hrvatska uspjela tek djelomično vratiti. Ona je sama dobila samoupravu, a na nižim razinama napravljeno je samo ono što se tada procijenilo mogućim.