Razvoj sporta u pojedinim društvima povezan je nedvojbeno i s političkim okruženjem. Hrvatski krajevi u sastavu Kraljevstva, tj. Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslavije u načelu su prihvatili izlazak iz Austro-Ugarske i stvaranje nove državne zajednice te su nastojali obnoviti stare i osnovati nove sportske udruge i saveze te uključiti se u onodobna natjecanja na europskoj i svjetskoj razini. Primjerice Hrvatski športski savez koji je osnovan 1909. s ciljem samostalnoga istupanja hrvatskih sportaša na međunarodnomu sportskom polju te njihovoga „neutapanja“ u austrijske i mađarske sportske institucije obnovio je svoju djelatnost te pokrenuo inicijativu 1919. godine za formiranje Jugoslavenskoga olimpijskog odbora.
Prvi i dugogodišnji predsjednik Jugoslavenskoga olimpijskog odbora bio je Franjo Bučar, prvi profesionalni sportski djelatnik u Hrvatskoj, koji je doista pomagao sportaše i pratio ih na većim natjecanjima. Bučar je ubrzo nakon uvođenja obvezne tjelesne nastave u osnovnomu školstvu po nalogu Isidora Kršnjavoga 1890-ih otišao izučiti sportske obrazovne sustave u drugim europskim zemljama. Kršnjavi je smatrao kako tadašnja Hrvatska treba slijediti put razvijenijih država na polju sporta, a one su razvijale masovnost i kompetitivnost sporta već u školskoj dobi jer se uključivanjem sporta u obrazovanje uočava paralelni razvoj duha i tijela nacije. Bučar je kroz iduća desetljeća doveo po prvi put mnoge sportske rekvizite u Hrvatsku, preveo je mnoga pravila sportova te ih je popularizirao i pišući o njima u sportskomu tisku. Stoga ne iznenađuje što je upravo po njemu nazvana i najveća sportska nagrada koja se od 1991. dodjeljuje u Republici Hrvatskoj.
Bučar je imao važnu ulogu ne samo u razvoju modernoga sporta u Hrvatskoj već i u razvoju sokolstva. Hrvatski sokol nastaje krajem 19. stoljeća pod utjecajem izvornoga Češkog sokolskog pokreta kao tjelovježbena organizacija koja se protivila mađarizaciji i germanizaciji na kontinentu te talijanizaciji na obali. Do 1920-ih Hrvatski sokol imao je nekoliko desetina tisuća članova i organizirao mnoge javne manifestacije. Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature 1929. zabranjeno je djelovanje Hrvatskoga, Srpskoga, Slovenskoga i drugih nacionalnih sokolskih saveza. Umjesto njih osnovan je jedinstveni Sokol Kraljevine Jugoslavije u koji su prinudno učlanjena sva školska djeca.
Neposredno nakon Prvoga svjetskog rata veće zanimanje za sport pokazivali su hrvatski krajevi koji su prednjačili u osnivanju klubova, saveza i drugih viših sportskih udruženja. Primjer toga je osnivanje Jugoslavenskoga nogometnog saveza. On je osnovan u Zagrebu 1919. godine i u tomu gradu mu je bilo sjedište sljedećih deset godina. Općenito je razdoblje od 1918. do 1929. godine u povijesti sporta u monarhističkoj Jugoslaviji obilježeno laissez-faire pristupom u kojem je on prepušten slobodnoj inicijativi zainteresiranih pojedinaca. Uvođenjem šestosiječanjske diktature 1929. nove režimske vlasti više će se miješati u sport dajući dotacije, nastojeći da pomagana sportska udruženja oduševljeno propagiraju njegove ciljeve. Tako je uz protivljenje hrvatskih predstavnika već 1929. donesena odluka o premještanju sjedišta Jugoslovenskoga nogometnog saveza iz Zagreba u Beograd, u koji su ubrzo uz značajno protivljenje hrvatskih predstavnika premještena i sjedišta nekih drugih saveza.
Godine 1932. formirano je Ministarstvo fizičkoga vaspitanja naroda kao najviša „nadzorna vlast nad svima organizacijama“ u sportu. Ono je vršilo nadzor nad fizičkim razvojem učenika u školama, brinulo o ustanovama i institucijama koje su se bavile sportom i fiskulturom. Zakon o obaveznom telesnom vežbanju donesen je 1934. i njime je ono uvedeno kao obveza u državi koja je preuzimala sve više ideje drugih, većih europskih zemalja koje su povezivale zdravlje i fizičku spremu građana-pojedinaca s ciljevima nacije.
Kao u mnogim drugim državama u razdoblju prije izbijanja Drugoga svjetskog rata osobito su popularniji sportovi služili kao nadomjestak održavanju fizičke spreme, kao stabilna varijanta koja je na neki način mijenjala predvojničku obuku mladih muškaraca. Jugoslavija je osim toga nastojala slijediti, naravno uz puno manja ulaganja, primjere fašističke Italije i nacističke Njemačke čiji su diktatori prepoznali kako pobjede na velikim sportskim manifestacijama postaju prilike da se pred domaćom ali i pred svjetskom publikom pokaže nadmoć države i nacije te da sport bude produžena ruka njihove diplomacije.
Unatoč svim naporima beogradskih režima, hrvatski su klubovi zadržali svoja obilježja i vezu s nacionalnom pripadnošću. Stjepan Radić kao predsjednik HSS-a otvorio je novi stadion „Građanskoga“ u Zagrebu 1924. godine. Kasnije će svojevrsna pobuna publike dobro praćenih hrvatskih nogometnih klubova 1939. godine dovesti do stvaranja posebne Hrvatsko-slovenske nogometne lige, a zatim i posebnoga Hrvatskog nogometnog saveza. On će djelovati unutar Hrvatske športske sloge, novoformirane organizacije pod patronatom HSS-a koja je okupljala razne nacionalne sportske saveze i izgrađivala autonomiju hrvatskoga sporta u Jugoslaviji i tek stvorenoj Banovini Hrvatskoj. Ovakvi su napori ipak prekinuti Drugim svjetskim ratom.
Što se tiče najvećih uspjeha hrvatskoga sporta u navedenomu razdoblju oni su relativno skromni. Niti jedan sudionik Olimpijskih igara iz Hrvatske nije osvojio medalju. Treće mjesto nogometne reprezentacije Kraljevine Jugoslavije na prvomu svjetskom nogometnom prvenstvu u Urugvaju 1930. osvojeno je bez nastupa hrvatskih nogometaša, koji su bojkotirali reprezentaciju zbog premještanja sjedišta saveza iz Zagreba u Beograd. Određene uspjehe postiglo se npr. u tenisu gdje su Franjo Punčec, Josip Palada, Dragutin Mitić i Franjo Kukuljević 1939. bili pobjednici europske zone Davis cupa. U biciklizmu treba izdvojiti uspjehe Stjepana Ljubića „Vojvode“, prvoga sudionika Tour de Francea iz Hrvatske, u stolnomu tenisu medalje Žarka Dolinara na svjetskim prvenstvima, a u veslanju Gusarov osmerac koji je u više navrata osvajao medalje na europskim natjecanjima. Od uspjeha ženskoga sporta valja izdvojiti osvajanje zlatnoga odličja hazenašica Concordije na Svjetskim ženskim igrama 1934. godine.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
