Raskol između Tita i Staljina 1948. godine predstavlja jedan od najvažnijih događaja rane faze Hladnoga rata koji je osim svoje važnosti za međunarodne odnose poslijeratnoga svijeta imao i značajan utjecaj na život socijalističke Jugoslavije. Međutim sam raskol izazvao je šok ne samo u Jugoslaviji i sovjetskoj interesnoj sferi već i na Zapadu.
Nakon kraja Drugoga svjetskog rata i osvajanja vlasti jugoslavenski komunisti započinju proces staljinizacije Jugoslavije, kopiranja raznih modela iz Sovjetskoga Saveza, najviše u politici, ekonomiji, kulturi, sportu itd. Može se reći da je socijalistička Jugoslavija bila najvjernija sljedbenica Sovjetskoga Saveza i Staljina jer je po cijeloj zemlji forsirano glorificiranje sovjetskoga uzora. Učio se ruski jezik, uvozile kulturne politike i stilovi, Staljinove slike bile su dio svakodnevnoga života i slično. Sve to odvijalo se mnogo brže i radikalnije nego u bilo kojoj zemlji istočne Europe koje su došle pod sovjetsku dominaciju nakon 1945. godine (Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska, Mađarska, itd.).
Raskol između Tita i Staljina (Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza) izazvao je nevjericu upravo zato jer je Jugoslavija smatrana najbližom saveznicom Moskve. Nakon raskola jugoslavenska historiografija skrivala je prave uzroke sukoba, pokušavajući raskol prikazati kao nasrtaj Sovjetskoga Saveza na jugoslavensku neovisnost. Pravi uzroci raskola leže u jugoslavenskim vanjskopolitičkim akcijama koje su značajno narušavale sovjetske odnose sa Saveznicima (SAD i Velika Britanija), ali i hijerarhiju unutar komunističkoga svijeta. Jugoslavenska pomoć grčkim komunistima u Grčkomu građanskom ratu (1946–1949), inicijative udruživanja s Bugarskom te hegemonizacija Albanije bili su stvarni uzroci koji su isprovocirali Staljina na akciju obuzdavanja Jugoslavije.
Od kraja 1947. godine Staljin je na razne načine, ali ne javno, kritizirao Tita i vrh Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) želeći ih prisiliti na odustajanje od svojih akcija, prvenstveno u Grčkoj i onih u odnosu s Bugarskom. Kako su sve kritike bile neuspješne, dana 28. lipnja 1948. godine na zasjedanju Informbiroa (organizacije većine komunističkih partija Europe) objavljena je čuvena Rezolucija Informbiroa, javni tekst u kojemu se Jugoslavija i njezino rukovodstvo optuživalo za brojna odstupanja od sovjetske (marksističke) doktrine i prakse. Najvažnije je da Rezolucija Informbiroa poziva na rušenje Tita i vrha KPJ-a. Započeo je raskol.
U sljedećim godinama Sovjetski Savez raznim je oblicima pritiska pokušao slomiti vrh KPJ-a: od ekonomske blokade (sankcije), zatim snažnom antijugoslavenskom propagandom, obavještajnim akcijama i vojnom prijetnjom. U Jugoslaviji, koja je do tada ovisila isključivo o pomoći i kreditima s Istoka, raskol sa Sovjetskim Savezom, osim približavanja Zapadu, potakao je val represije prema stvarnim i navodnim sljedbenicima Staljina (tzv. ibeovci). Pod tim optužbama od 1948. do 1956. godine oko šesnaest tisuća osoba uhićeno je i zatvoreno u neki od logora i zatvora za internaciju ibeovaca. Najpoznatiji od njih bili su Goli otok i Sveti Grgur.
Sukob Tita i Staljina izazvao je velike promjene na diplomatskomu planu jer je Jugoslavija postala partner SAD-a i Velike Britanije kao primjer komunističke zemlje koja se uspješno odvojila od Sovjetskoga Saveza. Velika kreditiranja i zapadna ekonomska i vojna pomoć trebale su učvrstiti jugoslavenski položaj te pružiti putokaz drugim zemljama Istočnoga bloka. Godine 1953. umire Staljin i sukob ulazi u latentnu fazu, sve do 1955. godine kada novi sovjetski lider Nikita S. Hruščov dolazi u Beograd i potpisuje Beogradsku deklaraciju koja činjenično Jugoslaviji daje pravo na samostalnost u međunarodnim, diplomatskim i internim poslovima. Sljedeće godine i Tito posjećuje Moskvu što simbolički označava kraj sukoba.
Sukob Tito-Staljin bio je važan događaj; po prvi put jedna komunistička zemlja odvojila se iz sovjetske orbite i sebe prometnula u važan čimbenik međunarodnih odnosa. Jugoslavija je kapitalizirala raskol, a ujedno stvorila nove ideološke (samoupravljanje) i međunarodne koncepte (nesvrstavanje). Josip Broz Tito kao njezin vođa postao je globalno važan i prepoznatljiv političar, a sama Jugoslavija drugačija verzija (ili njezin pokušaj) komunističke zemlje od onih iza željezne zavjese. Teška represija nad stvarnim i navodnim Staljinovim pristašama ostat će dugotrajna politička i društvena kontroverza. Sukob Tito-Staljin ostaje jedan od najvažnijih događaja povijesti socijalističke Jugoslavije.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
