Predsjednici šest tadašnjih jugoslavenskih republika sastali su se šest puta od ožujka do lipnja 1991. godine radi pokušaja rješavanja ustavno-pravne krize SFRJ-a. Svakomu sastanku domaćin je bio predsjednik jedne od republika, a predsjednik Franjo Tuđman nije sudjelovao na sastanku u Beogradu održanomu neposredno nakon ubojstva hrvatskoga policajca Josipa Jovića na Plitvicama: 1. sastanak – 28. ožujka u Splitu (Hrvatska); 2. sastanak – 4. travnja u Beogradu (Srbija); 3. sastanak – 11. travnja u Brdu pri Kranju (Slovenija); 4. sastanak – 18. travnja u Ohridu (Makedonija); 5. sastanak – 29. travnja u Cetinju (Crna Gora); 6. sastanak – 6. lipnja u Stojčevcu kod Sarajeva (Bosna i Hercegovina).
Tuđman je inicirao pregovore o razrješenju krize i bio prvi domaćin sastanaka šestorice predsjednika. Nakon toga predložio je i trojni sastanak predsjednika Hrvatske, BiH-a i Srbije (održanoga u Splitu 12. lipnja 1991) kako bi se našlo rješenje koje odgovara i Bosni i Hercegovini. Time je pokazao da nije za ratnu opciju nego za mir i da nema dogovora o podjeli BiH-a sa Srbijom. Ovi sastanci poslužili su Hrvatskoj da procijeni stavove prvenstveno Srbije i jugoslavenske Vlade, a onda i ostalih. Na tim sastancima Hrvatska se pokazala kao strana koja traži mirno rješenje u okviru modifikacije postojećega stanja, a ako to nije moguće onda će proglasiti samostalnost. Slobodan Milošević – svjestan podrške JNA-e – nastupao je agresivno i bahato, tražeći opstanak Jugoslavije u uvjetima koji bi Srbima kao najbrojnijemu narodu omogućili dominaciju nad ostalim narodima te države.
Na spomenutim sastancima Tuđman i Milošević nudili su značajno različite prijedloge razrješenja krize. Dok je Tuđman predlagao savez suverenih država kao prvotnu mogućnost – svjestan da su za opstanak Jugoslavije tada bili i Sjedinjene Američke Države i Europska zajednica – te punu samostalnost kao drugotnu, Milošević je inzistirao na novoj federalnoj Jugoslaviji. Tuđman je tražio da se kriza riješi referendumom provedenim po republikama, a Milošević je rješenje krize vidio u okviru jugoslavenskoga ustava ili u jugoslavenskomu referendumu provedenom po narodima. Upravo inzistiranje predsjednika Tuđmana na samostalnosti republika, a Miloševića na samostalnosti naroda pokazuje različitost pristupa u pokušaju rješavanja krize. Sukladno tome predsjednik Tuđman želio je da svaka republika ima svoju vojsku, a Milošević je bio za očuvanje jedinstvene vojske za cijelu novu Jugoslaviju.
Uopćavajući stavove predsjednika svake od republika može se reći da su zajednička stajališta koja su dijelile Hrvatska i Slovenija bila u suprotnosti sa stavovima Srbije i Crne Gore, a da su između njih stajali stavovi Bosne i Hercegovine.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
