Jugoslavenski federalizam počivao je na konceptu dvostrukoga suvereniteta u sklopu kojega su republike dio svojega izvornog državnog suvereniteta prenijele na saveznu državu. No u stvarnosti uspostavljanje federacije odvijalo se pod kontrolom partijskoga središta od vrha prema dnu, a široka savezna nadležnost i sužene ovlasti republika ostavljale su vrlo uzak prostor njihovoga samostalnog djelovanja. Ipak republike su se postupno izgradile kao razmjerno cjeloviti politički, gospodarski i društveni sustavi čiji su posebni interesi tražili širi prostor za realizaciju. Ovlasti republika suzdržano su proširene saveznim Ustavom iz 1963, ali je do zaokreta došlo 1965. nakon političkoga obračuna s nositeljima centralističkih tendencija, a serijom ustavnih amandmana ubrzo je bitno ojačan položaj republika i pokrajina. Novi prostori slobode u Hrvatskoj rezultirali su zahtjevima za još širom decentralizacijom, ali je ishod bio slamanje Hrvatskoga proljeća 1971. te zamjena liberalnijih rukovodstava u drugim republikama osobama bližima partijskomu središtu. Međutim nakon te recentralizacije političkoga sustava donijeti su novi savezni ustav te republički ustavi kojima je decentralizacija uspostavljena ustavnim amandmanima ne samo zadržana već i proširena.
Ustav SFRJ-a 1974. tako je uveo načelo „paritetne“, odnosno ravnopravne zastupljenosti republika i „odgovarajuće“ zastupljenosti pokrajina u svim kolektivnim tijelima federacije, dok su se najvažnije odluke u Vijeću republika i pokrajina Savezne skupštine donosile jednoglasnom odlukom delegacija svih republika i pokrajina. Bilo je to svojevrsno skriveno pravo veta. Delegacije su pak djelovale temeljem neke vrste imperativnoga mandata svojih skupština koje su pak usmjeravala republička i pokrajinska izvršna i politička rukovodstva. Time su Savezna skupština i druga federalna tijela uvelike pretvorena u svojevrsni produžetak republičkih i pokrajinskih tijela. Odlučivanje u federaciji tako se pretvorilo u proces prethodnoga usklađivanja stavova između republika i pokrajina neposredno. Ustav je predvidio institucionalne mehanizme rješavanja mogućih blokada odlučivanja na saveznoj razini, ali je glavno sredstvo održavanja integriteta sustava ostala kontrola političkoga središta podržanoga karizmatskom ulogom Josipa Broza Tita, čijom je smrću 1980. otvoren dodatni prostor dezintegracijskim tendencijama. Iako je novo hrvatsko rukovodstvo bilo razmjerno suzdržano u međurepubličkim sukobima, nove su okolnosti ipak učinile nužnim artikulaciju i obranu hrvatskih interesa u sve izraženijoj policentričnoj strukturi jugoslavenskoga jednostranačkog sustava.
Uz preustroj federacije, ustavnom je reformom na republike i pokrajine prenesen i značajan dio savezne nadležnosti što je također ojačalo njihov položaj i omogućilo da se pojedina pitanja rješavaju sukladno njihovim posebnostima. Prijenos nadležnosti riješen je preuzimanjem saveznih zakona koji su u Hrvatskoj postupno zamjenjivani zakonima koje je donio Hrvatski sabor i koji su bili prilagođeniji hrvatskim prilikama. Tako se npr. posebni dio hrvatskoga kaznenog zakonodavstva vidljivije razlikovao od zakonodavstva u drugim republikama i pokrajinama, a značajnije se razlikovao i Zakon o braku i porodičnim odnosima kojim je uređena i izvanbračna zajednica. Nadalje Hrvatska je bila jedina republika u kojoj je osnovan Upravni sud, a prijenos nadležnosti u području organizacije državne uprave iskorišten je za sustavno zakonsko uređenje toga područja koje je Hrvatskoj davalo atribute državnosti. Značajna je pažnja pridana i uređenju Teritorijalne obrane koja je imala vlastitu zapovjednu strukturu i cjelovit ustroj kao i vlastito naoružanje koje je u svibnju 1991. preuzela Jugoslavenska narodna armija pod izlikom da nije dobro čuvano. Konačno Hrvatska i Slovenija iskoristile su mogućnost uspostavljanja međunarodne suradnje s tijelima iz drugih država, koju je republikama dao savezni Ustav, te s pojedinim regijama iz Austrije, Italije i Njemačke 1978. osnovale Radnu zajednicu Alpe-Jadran što je izazivalo podozrenje drugih republika.
Ustav Socijalističke Republike Hrvatske iz 1974. definirao je Hrvatsku kao „nacionalnu državu hrvatskoga naroda“ uspostavljenu na osnovi prava hrvatskoga naroda na samoodređenje i odcjepljenje, a pjesmu „Lijepa naša domovino“ utvrdio kao državnu himnu, pa je Hrvatska bila jedina republika u Jugoslaviji koja je imala službeno utvrđenu himnu.
Hrvatska je tako u okviru ustavnih rješenja 1974. dodatno uobličila i ojačala posebni identitet, kao i položaj u federaciji te unutarnju institucionalnu strukturu koja će kasnije bitno olakšati prijelaz u neovisnost i izgradnju institucionalne osnove Republike Hrvatske. Ipak najznačajnija pitanja ostala su u nadležnosti federacije te su i republički zakoni bili dijelom uvjetovani saveznim zakonodavstvom, a autoritarni jednostranački sustav i unutar proširene decentralizacije osiguravao je dominaciju središta čija je uloga nakon smrti Josipa Broza Tita ipak ubrzano slabila.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
